Dvije škole pod jednim krovom

Dvije škole pod jednim krovom

U zemlji poznatoj po svojim komplikacijama, Bosna i Hercegovina i dalje pronalazi načine da iznenadi i najciničnije promatrače. Među brojnim apsurdima koji su preživjeli raspad Jugoslavije, agresija i postratno doba, jedan se posebno ističe: koncept "dvije škole pod jednim krovom". Ovaj fenomen, majstorski koncipiran da razdvoji djecu na osnovu etničke pripadnosti, funkcionira pod krinkom nekih jeftinih razlika. Jer, naravno, djeca koja govore bosanski i hrvatski trebaju posebne ulaze, učionice i rasporede – jer je očito nemoguće da se razumiju ili, ne daj Bože, sprijatelje.

Apsurdna stvarnost podijeljenog obrazovanja: U jednoj školskoj zgradi, učenici Bošnjaci i Hrvati svakodnevno idu na nastavu, ali su fizički odvojeni, često i s posebnim ulazima. Bošnjaci slijede federalni nastavni plan i program, dok Hrvati prate kurikulum iz susjedne Hrvatske. Tako učenici uče o istim temama ali kao da su s različitih planeta, a ne iz iste zemlje. Najekstremniji primjeri ove prakse nalaze se u Srednjobosanskom i Hercegovačko-neretvanskom kantonu, gdje je ideja da djeca iz različitih etničkih grupa dijele hodnike, a ne učionice, postala norma. Ironično, ova segregacija nije rezultat današnje jeftine politike, već posljedica stvaranja oktroiranog bošnjačko-hrvatskog sukoba (1992-1994). A poslije, kada su međunarodni napori pokušali dovesti malo racionalizma u ovaj muzej apsurda, naišli su na tvrdoglavu otpornost "naših" genijalaca. Primjerice, OHR je 2005. godine smijenio HDZ-ovog ministra obrazovanja Srednjobosanskog kantona, Nikolu Lovrinovića, zbog njegove opstrukcije ujedinjenja školstva. Unatoč ovim potezima, do 2024. godine ovaj apsurdni sistem i dalje opstaje u mnogim školama.

Kako ovaj model na kom bi pozavidjele brojne države izgleda u praksi? U Prozoru, Čapljini, Mostaru, Gornjem Vakufu, Stocu i drugim mjestima, školske zgrade su postale prave arhitektonske ikone segregacije. Zamislite scenu: djeca prolaze pored jedni drugih u hodnicima, možda čak i dijele iste toalete, ali ulaze kroz različita vrata u različite učionice. Možda bi trebali imati posebne uniforme – jedni s plavim, drugi s crvenim prugama – ili obojiti zgradu u dvije boje s preciznom linijom razgraničenja, da nikad ne zaborave koliko su "različiti". Djeca da prolaze jedni pored drugih kao duhovi, nesvjesna koliko su slična, jer su njihovi uzajamno vezani svjetovi umjetno razdvojeni zidovima i ulazima. Tako smo od škola napravili ikone podjela – pod izgovorom različitih jezika. Sve u svrhu jačanja vlastitog getoa!

U konačnici, alternativa je jednostavna: stvoriti obrazovni sistema u kojem djeca uče zajedno, usvajanjem da su sličnosti među njima mnogo veće od razlika. Na taj način, možda ćemo jednog dana svjedočiti zemlji koja je istinski ujedinjena, ne samo u školskim zgradama, već i u srcima svojih uspješnih građana.