JESTE LI ZNALI?
Sada, u 11. mjesecu svake godine, prisjećamo se herojskog grada Vukovara, grada čiji su branitelji pokazali nesebičnost u obrani od krvožednih agresorskih napada. Danas se u javnosti rijetko spominje "mali", neznani junak, onaj koji je bezkompromisno na oltar domovine položio vlastito tijelo. Takvi su bili oni najbolji među nama.
Jedan od njih bio je i pripadnik Hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a) Ramo (Saliha) Hrbatović. Rođeni Podrinjac, iz Snagova kraj Zvornika, 1960. godine. Kada je osnovana Hrvatska stranka prava (HSP), postao je njen simpatizer. Nedugo nakon toga, kada je zapucalo u 🇭🇷, nije dvojio na čiju će se stranu svrstati. Kao simpatizer HSP-a zaputio se u Zagreb.
Krajem rujna/septembra iz Zagreba odlazi u Bogdanovce, gdje ostaje sve do pada mjesta. Iz Bogdanovaca izlazi 10. studenog/novembra u proboju nazvanom "Štafeta smrti". Kako bi što uspješnije izvukli mještane, hrabri pripadnici HOS-a dolaze na suicidalnu, ali jedinu spasonosnu ideju – kroz minirana polja kukuruza izmjenjivali su se na čelu kolone kako civili ne bi aktivirali mine.
Zoran Antunović, Ramo Hrbatović, Tihomir Iveta Piđo, Stjepan Katić, Josip Knežević, Marko Knežević, Žarko Manjkas Crvenkapa, Antun Petričić, Anto Šarić te jedini preživjeli, Đuro Kovačević i Ivica Jurčan, te su večeri poveli civile prema Vinkovcima i Nuštru. Ramo je "Štafetu" preživio, ali nije preživio 🇭🇷 za čiju se slobodu borio i u čije temelje je ugradio dijelove vlastitoga tijela.
Nakon rata deportiran je u svježe legaliziranu genocidnu tvorevinu Republiku Srpsku. Kada su tamošnje vlasti saznale tko se vratio na svoje, izložen je velikom nasilju. Zbog rana zadobivenih u ratu nije bio u mogućnosti osigurati posao koji bi mu omogućio život dostojan čovjeka.
Godine 2001. angažirao je odvjetnika kako bi barem pokušao ostvariti pomoć na koju je imao pravo. Uz pomoć osnivača HSP-a i vrhovnog zapovjednika HOS-a, Dobroslava Parage, 2005. ostvaruje pravo na socijalnu pomoć u iznosu od 500 kuna (66,36 eura). Tako ponižen od strane vlasti 🇭🇷, i dalje je ostao vjeran onome što je bio. Jedna od njegovih najvećih želja bila je posjetiti kolonu sjećanja u Vukovaru, no ni to nije mogao ostvariti, dok su se njegovi brojni ratni "drugovi" dobro afirmirali u hrvatskom društvu.
Umro je tiho, neshvaćen i poražen, kako to obično i biva s "neznanim" junakom.
Brojni bošnjački sinovi i kćeri, baš poput Rame, u presudnim trenucima stavili su šahovnicu na grudi i izašli na megdan, ne čekajući neprijateljske tenkove na pragu vlastite kuće. Na tome im trebamo biti vječno zahvalni.
Neka je pokoj vječni i rahmet plemenitom heroju!
